Općina Hlebine
Općinska načelnica 
NAIVAC OTKRIVA SVIJET!
Pedesete godine donose zaokret u Generalićevom stvaralaštvu. Početkom godina prevladava slikanje mrtvih priroda s naglašenim prvim planom, dok sredinom desetljeća u djela uvodi fantastiku, mistiku i simboliku – posredstvom likovnog kritičara i umjetnika Miće Bašičevića koji ga upućuje u svijet snova, fantastike i mističnosti, smatrajući kako je potrebno slikati ne samo ono što vidi, već i ono što zamišlja da vidi. Iako već i ranije odvažno slika nepostojeće događaje (poput slike Sprovod Štefa Halačeka, 1934. kojom je pokopao svog tada još živog suseljana koji mu je dodijavao u vrijeme slikanja pa mu se slikarskim pokopom „osvetio“ i šokirao javnost), tim poticajem dolazi do procvata Generalićeve imaginacije – na slikama vidimo crvene, zelene ili plave krave, bijele jelene u svatovima – svijet mitova, legendi i bajki pred nama je uprizoren kao metafora života i svijeta. U to vrijeme Generalić već postaje etablirana ličnost u inozemstvu: izlaže u Parizu (1953.), Sao Paolu (1956.), Bruxellesu (1958.) itd., ali se bez obzira na svjetske uspjehe, uvijek vraća svome selu – kako sam kaže „znam da bih mogao otići odavde i ostaviti selo, ali znam da samo u svome kraju mogu ovako slikati…“. Istovremeno, počinje „podučavati“ (uvoditi u tajne zanata, likovnih tehnika) drugu generaciju autora koji će zajedno s njim postati prepoznatljivi pod okriljem Hlebinske škole te će upravo ove karakteristike bitno obilježiti stvaralaštvo Ivana Večenaja, Mije Kovačića, Martina Mehkeka – izdvojimo samo neke među njima. Pritom je uvijek nastojao njima ostaviti slobodu izbora, ne namećući svoj način slikanja; otvoriti im oči, naučiti ih da sami gledaju i promišljaju svijet uokolo (i unutar) sebe, a isti je princip primjenjivao i s osnovnoškolcima kad ih je uvodio u svijet likovne kulture u hlebinskoj školi.
U narednim godinama ponovno naglašava narativnost da bi 1970-ih ponovno došlo do značajnih promjena – pritisnut egzistencijalnim problemima, razmišljanjima o smislu života motive s početka rada smješta u novi kontekst stvarajući djela jednostavnih kompozicija, monumentalnih dimenzija, šturog kolorita. Pokladne scene s početka stvaralaštva sada se pretvaraju u maske koje odaju zabrinutost nad životom, osamljenost, suočavanje s neminovnom prolaznošću života. Djelomice zasićen slikarstvom, no pritisnut i zdravstvenim problemima, krajem desetljeća seli u Primošten, pa od 1977. živi na relaciji Primošten – Podravina. Djela iz posljednje faze stvaralaštva najzastupljenija su u Donaciji Ivana Generalića Galeriji naivne umjetnosti u Hlebinama poklonjenoj 1980. godine. Donacija se nalazi u posebnom aneksu Galerije (izgrađenom prema želji i financiranjem autora) gdje svakodnevno oduševljava brojne posjetitelje.
Helena Kušenić
